preskoči na sadržaj
105. godina škole
New Page 1

događaji koji se pamte

-1902.-osnovana prva škola u Tijarici osniva je tadašnji tijarički župnik, don Ivan Vozila

-1912. -otvara se škola u privatnoj kući Petra Bradarića

-1945. -otvara se škola na Čajeru u kući Zvonka Žapera

-1956./57. -otvara se pomoćno odjeljenje škole u prostorima zadružnog doma

-60-tih škola broji oko 600 učenika

-1.05.1957. Tijarica dobila telefonsku vezu sa svijetom-mjesna pošta dobiva prvi telefon

-1968.  sagrađena današnja zgrada škole, a 1.10.1968 počela se odvijati nastava u njoj
-nastava se do izgradnje sadašnje školske zgrade izvodila u niz privatnih kuća u Tijarici:
u župskoj kući,
kući Petra Bradarića,
Nediljka Pervana,
Silvestra Omrčena,
Luke Čovića,
Luke Ruščića,
Silvestra Tokića,
Zvonke Žapera,
 u Zadružnom domu,
a od 1968. u današnjoj školskoj zgradi

-1968. u selo dovedena i električna energija(zahvaljujući izgradnji škole)

-1970./71. Prvi put od svog osnutka škola je dobila i pedagoga-ćiju dužnost obavlja nastavnik Luka Matić

-1970./71. Za potrebe škole nabavljen je novi auto „FIAT-750“ popularni fićo

-1977. Marija Džeko i Ljubica Marasović osvojile pet medalja, dva pehara i jednu kristalnu vazu i time postale najuspješnije sportašice u povjesti naše škole.
Marija Džeko osvojila prvo mjesto i tako postala prvakinja bivše države na "Krosu Borbe" u Požarevcu u tadašnjoj Jugoslaviji.

-1979. snimljen dokumentarni film "GOVORI TIJARICA" autora Branka Lentića. U filmu autor portretira  razne stanovnike našeg mjesta podijeljene između domaće industrije i gastarbajterstva.

-1996. Ministarstvo prosvjete i športa zbog  okolnosti u kojima škola djeluje, dodijelilo školi poseban status male planinske škole(zahvaljujući tome škola i dalje egzistira s malim brojem djece kao samostalna osnovna škola)

-1997. počeci rada neslužbenih Tijarica stranica www.inet.hr/~isamardz/

-13.05. 2000. stigla voda(vodovod) na Tijaricu-prvo otvorena "špina " u parku, a poslije je sljedilo razvođenje po kućanstvima.

-16.10.2004. grupa mještana osnovala je udrugu pod nazivom "Pokrenimo Tijaricu". 

-16.04.2007. Tijarica po prvi put na YOUTUBE

- 2007. "TIJARICA NA VRHU SVIJETA"-Lana Pocrnja (kći pok. Marka Pocrnje, tijaričkog učitelja iz šezdesetih godina) u majci TIJARICA, kao jedna od članova ekipe, popela se na Himalaju.

- 2007./08. škola broji 40 učenika.
1.razred 4 učenika;
2. r. 10 učenika;
3. r. 4 učenika;
4. r. 4 učenika
5. r. 4 učenika; 
6. r. 5 učenika;
7. r. 5 učenika
 8. r. 4učenika.

 

 

 

TIJARICA KROZ POVIJEST

105 GODINA OSNOVNE ŠKOLE "STJEPAN RADIĆ" U TIJARICI.

105 MI JE GODINA TEK...

"TIJARICO MOJA DUGA I ŠIROKA, JA TE VOLIM KO ZJENICU OKA!"

 napisa jedan bivši učenik naše škole i tako ukratko opisa veličinu Tijarice i pjesmom pokaza svoju ljubav prema tijaričkim zaseocima, koji su, kako kaže jedna stara legenda poredani u krug  poput dragulja u tijari, odnosno (papinskoj?!) kruni po kojoj je, (budući postoje zapisi da je u davna vremena na njenim prostorima stolovao i pomoćni biskup iz Salone, pa otuda i veza s papom) vrlo vjerojatno Tijarica i dobila ime!
  Poznato je da su na njenim prostorima živjeli Iliri o čijem životu svjedoči devet  poznatih ilirskih gradina. A da su poslije njih došli i Rimljani svjedoči Rimnica, brdo kojim je prolazila rimska cesta iz unutrašnjosti prema moru i na kojem se i danas ako samo malo zagrebete po površini, vrlo lako mogu pronaći ostaci starih rimskih posuda, ali i ostataka iz ilirskog razdoblja. Da je tome tako svjedoče i nalazi iz Tijarice i slika najpoznatije tijaričke gradine iz vremena Ilira zvane Vrgočev kuk koji se nalaze u muzeju Cetinskog kraja u Sinju.
  Postoje još mnogi neistraženi detalji o tijaričkoj prošlosti, koja je po svemu sudeći bila slavna, a danas vrijedna pozornosti i detaljnijeg istraživanja arheologa i drugih stručnjaka, čemu se u skoroj budućnosti iskreno nadamo!

 No posvetimo se, barem onoj poznatoj povijesti tijaričkog školstva. Dakle, Tijarica je duga  cca 13 km, a široka 7 km! (otprilike, od Trilja do Sinja, op.a.)  I danas je prometno teže, pogotovo u zimskim mjesecima, povezati sve tijaričke zaseoke, a kamoli u davna vremena bez automobila i svih sredstava moderne komunikacije.
  No bez obzira na nedovoljnu povezanost među naseljima, svijest o potrebi školovanja djece rodila se u Tijarici jako davno. Ako je suditi po crkvenim zapisima, prvu školu u Tijarici osnovao je 1902. godine, dakle prije 105 godina, tadašnji tijarički župnik, don Ivan Vozila koji je bio rodom iz Trogira. On je, naime, otvorio prvu školu u župskoj kući za određen broj djece, a koliki je to broj nije poznato. Sudeći po crkvenim kronikama, don Ivan je bio jako plemenita i humana osoba. Pomagao je svima, a pogotovo siromašnim obiteljima, pa je tako u župsku kuću smjestio i kao skrbnik brinuo  o nekoliko djece bez roditelja. Na žalost, umro je vrlo mlad, u 33. godini od posljedica smrzavanja, a smrzotine je dobio  revno  obilazeći umiruće i bolesne na jednom putu u Kamensko nakon čega je, mjesec dana kasnije umro, o čemu vrlo emotivno piše njegov nasljednik, don Miho Kalebić, a čitatelj pritom ne može, a da ne pusti suzu za jednim velikim čovjekom.
  Nakon smrti don Ivana Vozile, škola se, 1912. godine otvara u privatnoj kući Petra Bradarića. Nju su uglavnom pohađala djeca iz Gornje Tijarice što je sasvim razumljivo iz već gore spomenutih razloga; velika udaljenost od pojedinih zaselaka i sl. Školska dokumentacija ove škole uništena je tijekom II. svjetskog rata.
  U Donjoj se Tijarici na predjelu zvanom Čajer, 1945. godine, u kući Zvonka Žapera otvara  škola za Donju Tijaricu. Inače u Gornjoj i Donjoj Tijarici povremeno, nakon rata djeluju šestogodišnje i četverogodišnje škole.
U školskoj godini 1956./1957. otvara se u Tijarici Donjoj na predjelu Tarabnik, još jedno pomoćno odjeljenje škole Donje Tijarice koju pohađaju djeca zaseoka Klištine i Vrandolac (Tokići, Čovići i Omrčeni) kada NOO Trilj (Narodnooslobodilački odbor, op.a.) donosi odluku da se na istom mjestu otvori osmogodišnja škola. Rad u ovom odjeljenju započinje učiteljica Anica Kuzminski, a nastava je organizirana u prostorijama Zadružnog doma, smještenom u središtu Tijarice gdje se nalazi i crkva. Tu su nastavu pohađali učenici već spomenutih zaselaka, te učenici viših razreda Gornje i Donje Tijarice. Tako su djeca koja su završavala šestogodišnju školu u Gornjoj Tijarici nastavljala školovanje u sedmom razredu na Tarabniku. Zanimljivo je da je škola radila u svega dvije učionice. Školska spomenica navodi da škola, citiram "…nema već jednu školsku ploču, a učila nema nikakvih!..." U ovu školu tada dolaze učitelji Anđelko, koji je bio i upravitelj škole te Nevenka Pezelj, a 1959. godine dolazi učiteljica Nazlić Anđelka koja započinje predavati i francuski jezik. Važno je spomenuti da je,  iste godine, točnije, 1. 05. 1957. godine, Tijarica dobila telefonsku vezu sa svijetom! Naime, mjesna pošta dobiva prvi telefon što je u to vrijeme u mnogim drugim mjestima bio samo san. Autor Spomenice navodi i podatak da su na kraju školske godine 1958./59. svi polaznici završili osmi razred, dakle prvu osmogodišnju školu u Tijarici, a uz pomoć zadruge priređen je zajednički ručak kojem su prisustvovali svi učenici, nastavnici, predstavnik zadruge i kako reče autor,... "i komandir stanice milicije u Tijarici". Također je tijekom ove školske godine donijeta odluka da škola "Tijarica-Tarabnik" preraste u Centralnu školu kojoj se pripajaju škole u Tijarici Gornjoj, Donjoj i Strizirepu, a u šire upisno područje ove škole spadaju i škole u Ljutu, Voštanima, Rožama i Kamensku.
  Na početku školske godine 1959./60. u školu dolazi, citiram, "...svršeni gimnazijalac Pocrnja Marko" kada su uvedene i slobodne aktivnosti "dramska sekcija i radna brigada". Radne brigade počinju krčiti zemljište u blizini škole i to je početak budućeg školskog vrta. 1960. godine u školu kao učitelj dolazi Nediljko Šipić iz Vedrina, a Marko Pocrnja odlazi na Ekonomski fakultet. U školskoj godini 1961./62.  u školi je nadograđena zbornica i prostorija za upravu, a škola po prvi put ima čistačicu-podvornika. Na kraju škoske godine iz škole odlaze Anđelko i Nevenka Pezelj te Ankica Pezelj koja je došla početkom godine. Početkom školske 1962./63. u školu dolaze Ante Pervan koji postaje novi upravitelj škole, a na upražnjena radna mjesta dolaze diplomirani učitelji Ursić Neda i Živaljić Neda, a početkom nove 1963./64. školske godine iz škole odlazi dosta učitelja među kojima su Pervan Ante, Pelivan Branko, Ursić Neda,Alujević Luca, Krstić Luka i Prinković Lovre. Za upravitelja dolazi Ljubičić Paško, Vrcan Katija kao "honorarni" učitelj, Raljević Mane je tajnik, Terze Tonka; učiteljica na Čajeru, Tomasović Branko; učitelj na Centralnoj školi, Jurić Lucija kao učitelj u Ljutu i Opačić Anđelka kao učiteljica u Voštanima.Tijekom ove školske godine rade se dvije područne školske zgrade; u Gornjoj Tijarici  te u Rožama. U školskoj zgradi-Zadružnom domu koja je inače oskudijevala prostorom bile su i dvije male prostorije koje su služile kao stanovi za učitelje. U jednoj su smještene učiteljice, a u drugoj učitelji. Autor Spomenice navodi i zanimljivost da učitelji u svojim stanovima nisu mogli sačuvati hranu od miševa pa su po učenicima poručili da donesu mačku, koja je izazvala još veći nered, rušeći sve pred sobom u učiteljskim stanovima. Također navodi mnogobrojna druženja i "drugarske večeri" koje su, kako kaže sam autor ,...bile prepune kojekakvih smiješnih scena koje pero ne može opisati!"
  Godine 1968. konačno je ostvaren dugogodišnji san o novoj (današnjoj) središnjoj školskoj zgradi. U blizini postojeće zgrade, izgrađena je i otvorena nova školska zgrada sa šest učionica, administrativnim prostorijama i kabinetima. Istovremeno je u selo dovedena i električna energija, a upravo radi izgradnje školske zgrade. Na školi je radilo građevinsko poduzeće „Sadra“ iz Sinja, a pomagali su i sami mještani. Nabavljena su i osnovna nastavna sredstva. Škola je dobila naziv „X. Dalmatinska udarna brigada“, skraćeno; „X.DUB“, a usporedo s njom izgrađena je i školska zgrada u Strizirepu, te nešto kasnije i u Voštanima. Nastava se u novoj školskoj zgradi počela odvijati od 1. listopada 1968. godine, a bivše učionice u staroj zgradi preuređene su u učiteljske stanove. Uz već navedene došli su i novi nastavnici, a škola je brojila više od pet stotina djece! U to vrijeme v. d. direktor je učitelj Ivan Gusić, a njegova supruga Lucija radila je kao učiteljica, te nastavnici-supružnici Tonka i Živko Bošković, zatim Anđelija Žaper, Sonja Harapin-Colja, Petar Peša te tajnik Ilija Omrčen. Nešto kasnije dolaze i učitelji Luka Čović, Mirko Samardžić i Marija Živaljić. Zbog povećanog prostora zaposlene su i dvije čistačice; Anđa Tokić i Anđa Peša te podvornik Tomislav Marasović. Tijekom godine Luka Čović odlazi na odsluženje vojnog roka, mijenja ga Ante Cikojević, a novi upravitelj je Živko Bošković. U svim područnim školama rade po dva učitelja, osim na Čajeru gdje radi jedna učiteljici u kombinciji od 22 učenika.  Inače, škola je sve do 1997. godine imala sedam, danas nema niti jedne Područne škole, a nastava se do izgradnje sadašnje školske zgrade izvodila u niz privatnih kuća u Tijarici; u župskoj kući, kući Petra Bradarića, Nediljka Pervana, Silvestra Omrčena, Luke Čovića, Luke Ruščića, Silvestra Tokića, Zvonke Žapera, u Zadružnom domu, a od 1968. u današnjoj školskoj zgradi. U jednom periodu nakon drugoga svjetskog rata, tj. nakon prestanka rada tzv. Narodnih škola pa do 1963. godine, škola je radila u sastavu Osnovne škole Trilj. Godine 1969. dolazi nastavnica Jelka Rubinić koja mijenja Mirka Samardžića, te Matija Đerek koja mijenja nastavnika Cikojevića. Nastavnika Petra Pešu mijenja učitelj Šimun Čović. Novi direktor je Eljuga Tomislav, a njegova supruga Mila nova je učiteljica.Tijekom ove školske godine počeo se uređivati školski okoliš koji je bio goli kamenjar izložen jakim udarima bure. U svim radovima, od postavljanja ograde pa do sadnje ukrasnog bilja i stabala sudjelovali su i učitelji i učenici kao i pomoćno nastavno osbolje.
   Na početku školske 1970./71. godine u školi su radili slijedeći nastavnici: Bošković Živko, Žaper Anđelija, Neveščanin (Živaljić) Marija, Čović Šimun, Čović Luka, Samardžić Mirko, Mateta Anka i Petar Peša, a školu napuštaju Rubinić Jelka i Đerek Matija. Prvi put od svog osnutka škola je dobila i pedagoga čiju dužnost obavlja nastavnik Luka Matić. Upravitelj Eljuga razriješen je dužnosti, a novi je Petar Peša. Za potrebe škole nabavljen je novi auto „FIAT-750“ popularni fićo, a nastavljeno je pošumljavanje i uređenje školskog interijera. Uz ogradu je posađeno 1450 sadnica pirokantusa, drvored od 6 komada lipa, drvored od 15 sadnica sibirskog brijesta. Na južnoj strani, uz već postojeće sadnice bora, zasađeno je 14 thuja, u blizini bunara dvije žalosne vrbe, a na istočnoj strani tri stabla trepetljika. Sa uređenjem se nastavlajlo svake školske godine tako da je ljuti kamenjar dobio jedan prepoznatljiv i oku ugodan okoliš što je 1989. godine zaključila i Republička komisija za estetsko uređenje koja je najuređenijim u Hrvatskoj proglasila upravo okoliš naše škole koja je za to dobila republičku Povelju, a učenici nagrađeni devetodnevnom ekskurzijom po tadašnjoj Jugoslaviji.
 
  1971./72. školske godine u školi rade slijedeći učitelji: Koprčina Petar i Milica u Rožama, Koprčina Martin i Turčinov Jasenka u Voštanima, Ana Delić u Ljutu, Šušnjara Slavka i Pera Ivandić u Kamenskom, Ana Jukić i Šimun Marasović u Gornjoj Tijarici, Ana Janković i Mira Krstić u Strizirepu, a u Centralnoj školi rade: Živko i Tonka Bošković, Luka Matić, Mirko Samardžić, Luka Čović, pedagog, Nikola Petričević, Pjerinka Šentija-Granić, Anka Mateta, Anđelija Žaper, Danica Kunac, Petar Peša, v.d. direktor, Olujić Grozdana i Omrčen Ilija kao tajnik.
  U narednim su godinama mnogi učitelji radili u tijaričkoj školi, svake se godine nastavnički kadar mijenjao; jedni su odlazili, drugi dolazili, što je vidljivo iz već spomenute pisane dokumentacije. Glavni razlog je loša prometna povezanost i udaljenost mjesta rada od mjesta stanovanja, tako da su se učitelji u Tijarici zadržavali kraće nego u drugim školama.
    Nakon 1972. godine u školi, na žalost, nema pisanih tragova o događanjima i učiteljima tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, tako da smo, na žalost zakinuti za mnoge pisane podatke o radu škole. 
Školsko upisno područje čine naselja: Rože (udaljene 20 km od Matične škole), Strizirep (9 km), Kamensko (11 km), Voštane (15 km), Gornja Tijarica (3-5 km) i neki zaseoci Donje Tijarice (3-5 km). Zbog stalnog opadanja broja učenika i iseljavanja stanovništva u proteklih je 1o-15 godina zatvoreno svih sedam Područnih škola, a svi učenici se prevoze u Matičnu školu u Tijaricu. Zbog velikih udaljenosti pojedinih zaselaka i naselja od škole, učenici su se u školu prevozili redovitom autobusnom linijom sinjskog „Autoprijevoza“ sve do 1986. godine kada je kupljen prvi školski autobus iz sasvim praktičnih razloga; lakši, jednostavniji i jeftiniji vlastiti prijevoz učenika koji se zadržao sve do danas.

  Neposredno nakon prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj, 1990. godine, mjesne i školske vlasti odlučuju da će škola nositi svoje današnje ime, ime hrvatskog domoljuba i mučenika  Stjepana Radića.
  U svojoj povijesti škola je imala značajnih uspjeha, pogotovo na sportskim natjecanjima o čemu svjedoče brojni osvojeni pehari u školskim prostorima.Na Krosu „Sportskih novosti“, u Zagrebu 1977. godine naše su učenice Marija Džeko i Ljubica Marasović pojedinačno osvojile drugo i treće mejsto. Ista je ekipa predstavljala tadašnju općinu Sinj na „Krosu Borbe“ u Požarevcu u tadašnjoj Jugoslaviji kada su ekipno osvojile drugo mjesto, a u pojedinačnoj konkurenciji Marija Džeko je osvojila prvo mjesto i tako postala prvakinja bivše države. Spomenute učenice su samo 1977. godine osvojile pet medalja, dva pehara i jednu kristalnu vazu i time postale najuspješnije sportašice naše škole.
 O uspješnosti naših bivših učenika na svim poljima govori i velik broj intelektualaca, poteklih iz naše škole, a raštrkanih diljem domovine i svijeta, koji, obnašajući visoke dužnosti, kako u politici tako i ekonomiji, znanosti, ugostiteljstvu i sl. svijetom pronose znanje iz svoje Tijarice.
  Kako je već spomenuto, škola je šezdesetih godina brojila oko 600 učenika da bi danas taj broj spao na svega 40 učenika! Zašto je tome tako, brojni su razlozi. Nemogućnost zapošljavanja u mjestu, loša prometna povezanost, političke i druge prilike, otjerale su Tijarčane proteklih desetljeća u svijet „trbuhom za kruhom“ gdje su se mnogi pokazali kao vrsni ugotitelji, pogotovo u zemljama zapadne Evrope. Broj stanovnika se drastično smanjio pa time i broj djece. Škola i danas egzistira s malim brojem djece kao samostalna osnovna škola kojoj je 1996. godine tadašnje Ministarstvo prosvjete i športa zbog  okolnosti u kojima djeluje, dodijelilo poseban status male planinske škole. Naših 40 učenika je zajedno sa svojim nastavnicima, 30. svibnja ove godine obilježilo Dan svoje škole prigodnim izložbama starih učeničkih fotografija, likovnim i literarnim radovima, sportskim natjecanjima i svečanom priredbom koje bi se postidjele mnoge veće škole, a tom prigodom je izišao i novi broj školskog lista. No iako mala škola, ona danas slaveći 105 godina svoga postojanja ima razloga za nadu u bolju budućnost. Danas,  s malim brojem učenika, škola iz sasvim razumljivih razloga ne može sudjelovati na nekim sportskim natjecanjima, no postiže zavidne rezultate u natjecanjima iz hrvatskog i engleskog jezika, geografije te likovne kulture, a više od 60 % naših osmaša proteklih dvadesetak godina završava visoka učilišta postajući tako visoko obrazovani mladi ljudi, na što smo izuzetno ponosni. Većina naših učenika bavi se izvanškolskim aktivnostima, kao što su nogomet u NK „Čaporice“ atletika, te gluma i folklor u nedavno osnovanom  KUD-u „Tijara“ u Tijarici. U prošlosti je škole bilo mnogo nestručno zastupljene nastave, no danas je situacija potpuno drugačija. Sva školska nastava je stručno zastupljena, a 80 posto učitelja ima visoku stručnu spremu, što je dokaz kvalitete nastave. Škola ima svoj školski list „Ogrlica“ čime se ne mogu pohvaliti mnoge veće škole, a u suradnji s udrugom „Pokrenimo Tijaricu“ organizira mnoge priredbe i manifestacije među kojima je najpoznatija i po mnogima najveća kulturno-gastronomska manifestacija u Dalmaciji, a i šire, pod nazivom „Dani komina, pure i bronzina“ kojom udruga i škola nastoje potaknuti svekoliku javnost na Tijaricu kao mjesto bogate kulture i tradicije, mjesto za odmor u kojem se može dobro i kvalitetno živjeti zahvaljujući zdravom okolišu,  mogućnosti razvoja seoskog turizma boljoj prometnoj povezanosti s većim centrima i potpuno uređenoj infrastrukturi.
  Okoliš škole se sustavno uređuje tako da je danas od škrtog kamenjara postao prava prirodna oaza puna zelenila. Prije tri godine u školskom je dvorištu izgrađeno i osvijetljeno novo igralište, a ove je godine na zgradi izmijenjen krov, obnovljena i obojana fasada, a trenutno se uređuju sanitarni čvorovi te ulaz u školu. Nakon što se obave i ovi završni radovi, naša školska zgrada i njen okoliš bit će primjerom jedne od najljepših škola u Hrvatskoj! Nadamo se da će škola oživjeti i u demografskom pogledu, jer mislimo da Tijarica, kao jedno veliko hrvatsko granično područje ne bi smjela demografski izumrijeti, pogotovo stoga što je to područje koje ima ogromne potencijale razvoja kako već spomenutog seoskog turizma, tako i malog i srednjeg poduzetništva, a izgradnjom auto cesta nestaje nekadašnje izoliranosti i prometne nepovezanosti s većim centrima. Split će, kao veće gradsko središte, uskoro biti nadomak Tijarice! Dao Bog da oživi Tijarica, ali i mnogi nepravedno zapostavljeni krajevi lijepe nam Domovine Hrvatske!I na kraju kao i na početku; pjeva već spomenuti učenik o nadi u bolju budućnost i škole i mjesta:  "TU SU KUĆE NAŠIH DIDOVA, AKO BOG DA I NAŠIH SINOVA!"

                                                                                    Ravnateljica, Ana Bravić

 Tekst je objavljen u 2. broju časopisa „Triljski most“ koji je izišao povodom Svetog Mihovila, 29. rujna 2007. godine, a izdaje ga Kulturno društvo "Trilj"

 

 




Vrijeme

Kako do nas?


Upisi


Korisni linkovi
Škola

Lokalni portali
 • Ferata
 • Tijarica
 • TZ Trilj
 • Grad Trilj

Dnevni tisak

Korisne poveznice


E-matica


Anketa
Kako vam se sviđa web naše škole?





Forum
Carnet
10.07.2017. 13:05
Ministrica Divjak dala podršku projektu e-Škole
Zahvaljujući pilot projektu „e-Škole: Uspostava sustava razvoja digitalno zrelih škola“, 151 škola će od jeseni biti spremna za primjenu modernijeg poučavanja koje će obilovati novim sadržajima i mogućnostima, rečeno je danas na predstavljanju dosadašnjih rezultata ovog projekta kojeg provodi Hrvatska akademska i istraživačka mreža – CARNet.

01.07.2017. 14:56
Ispunite upitnik o digitalnim kompetencijama u okviru projekta CRISS
U siječnju 2017. godine započeo je CRISS (Demonstration of a scalable and cost-effective cloud-based digital learning infrastructure through the Certification of digital competences in primary and secondary schools) projekt iz programa Europske unije Obzor 2020. 





preskoči na navigaciju